Perući auto

Listao sam neki dan po nekoj panorami modernoga hrvatskog pjesništva i ondje nabasao na sastavak Dalibora Cvitana Perući auto. Srce mi je zaigralo, kao da sam susreo staroga prijatelja. Razloga su tomu bila dva: prvo, uvijek je lijepo naići na dobar poetski tekst, pa makar nam on bio odavna poznat. A meni je ovaj i bio, i u tome je drugi razlog moga veselja: ja sam o toj pjesmi nekada davno pisao i sjećam se da mi je ostao dojam zadovoljstva u radu. A sad sam se – listajući onu panoramu – jasno sjetio i što me navelo da se tom Cvitanovom pjesmom podrobnije pozabavim.

Automobil je kao neka vrata metafore: slika i prilika obitelji

Privukla me prije svega činjenica da se u tekstu opisuje jedan običan, svakodnevni posao, a onda se u tom poslu otkriva neka skrivena poruka i neko simboličko značenje. I doista, kazivač tu govori o tome kako mu se, dok pere auto, najednom objavljuje sva ljepota svijeta oko njega: srebrni mlaz vode iz crijeva, svjetlucanje stakla, daleki vidici na nebo i oblake, a napokon i slutnja da sve to ima neki dublji smisao i da se u tome možda krije tajna mirenja sa životom, pa i prave sreće. Tako kazivača onaj banalni posao koji radi ispunjava gotovo religioznim zanosom. Nije zato nikakvo čudo što pjesma završava ovako:

Gdje ima vatre, ima i dima,
Gdje ima Boga, ima i lima.

Pjesma me se i sad duboko dojmila, pa sam konstatirao da nije izgubila ništa od svoje čarolije, premda je od njezina nastanka prošlo više od trideset godina. Ali onda mi je palo na um kako je vrijeme ipak ostavilo nekakva traga, ako ne u tekstu pjesme, a onda u njezinu kontekstu. Jer osamdesetih godina, kad je pjesnik stvorio taj sastavak, bilo je sasvim uobičajeno vidjeti – osobito nedjeljom – čovjeka gdje vlastoručno pere svoj auto. Danas takav prizor teško možete ugledati u gradu, a ako ga i vidite, svakako će vam biti čudan. A iz toga proizlazi da je osamdesetih godina Cvitan opisivao nešto svakodnevno, dok mi danas pjesmu čitamo kao da se u njoj prikazuje nešto iznimno. Tako sam onda stao mozgati o tome pranju automobila i o pitanju što se u vezi s njim promijenilo u ova tri desetljeća od nastanka te antologijske lirske tvorevine.

Prvo što mi je palo na um bila je pretpostavka da su ljudi u ono vrijeme više pazili na čistoću automobila nego danas. Ali, kad sam se malo osvrnuo po cestama i po parkiralištima, došao sam do zaključka da vozila u dvadeset i prvom stoljeću nisu ništa prljavija nego što su bila u dvadesetom, nego da su možda čak i čistija. Tako sam morao korigirati tu pretpostavku, pa reći ovako: nekada su ljudi češće sami prali svoj auto nego što to čine danas. Dapače, reklo bi se da je to bio običniji i svakodnevniji način, dok su se praonice smatrale nekom vrstom luksuza za obijesne vozače skupih limuzina. A kad mi se to razbistrilo, onda sam se odmah sjetio da cijela stvar ima i svoju povijest, pa sam tu povijest stao polagano rekonstruirati.

Jer, najprije su kod nas postojali samo službeni automobili, a o njihovoj čistoći brinuli su se profesionalni vozači i više se nitko i ne sjeća kako je to zapravo bilo i kako je izgledalo. Ali sjećamo se kako je bilo kad su obitelji počele nabavljati vlastita vozila, jer kako se tada pralo i što je to značilo, vrijedno je svake pažnje, pa čak i kratkoga memoarskog osvrta.

Najvažnije što je s tim u vezi potrebno znati svakako je to da se automobil u to vrijeme smatrao dijelom obitelji, njezinim članom, kao što se danas smatraju kućni ljubimci. Zato je bilo važno da se na autu vidi da je pomno održavan, da se netko za njega brine. Ali ne samo to, nego je auto bio i neka vrsta metafore – ili metonimije – obitelji u cjelini: nekako se podrazumijevalo da je vozilo slika i prilika nastambe u kojoj obitelj živi. Ako je, dakle, on bio čist, smatralo se da je čist i dvoipolsobni stan na sedamnaestom katu, a ako je auto bio musav, držalo se da ni stan ne može biti bolji, pa da nisu bolji čak ni sami članovi obitelji. Zato je čistoća automobila pripadala u kolektivnu, obiteljsku odgovornost.

I tako se onda o toj čistoći i brinulo. Vrlo se često događalo da obitelj zajednički, u punom sastavu, pere i čisti svoj auto. Najbolje je bilo ako bi se to moglo raditi u dvorištu, gdje bi i susjedi mogli svjedočiti tomu trudu i toj sreći. A znao se i raspored: otac bi odnekud smogao golem produžni kabel, pa bi se na njega prikopčao usisivač, i njime bi se otklonila ona prva i najgora nečistoća u unutrašnjosti automobila. Izvukle bi se prostirke – a njih je bilo raznih vrsta – pa bi se usisavale i prale. Onda bi cijela obitelj – uključujući i djecu – navalila na glancanje unutrašnjosti: krpicama, spužvicama i deterdžentima gladili su i svjetlali sve do čega su mogli doći, zavlačeći prste u kojekakve šupljine pažljivije nego što su ih zavlačili subotom u vlastite uši. A onda bi došla na red vanjština vozila: tek bi se tu vidjelo koliko ima posla i kako čistoća nije nimalo lako dosežan cilj. Pa bi se onda auto prao bilo iz crijeva, bilo iz škafa, bilo iz lavora, a u svakom slučaju, u nekoliko voda i uz pažljivo trljanje, lickanje i grebuckanje noktima da se otkloni i ona najsitnija mrljica. A što tek da vam govorim o staklima, kakvih je tu sve štosova bilo, kakvih mekih krpa, kakvih vatica, kakva huktanja i brisuckanja! To je bilo čudo, kažem vam, pa i nije neobično što su obitelji u tome pranju često uživale više nego u vožnji, te bi sunčanu proljetnu nedjelju radije potrošili na pranje auta nego na izlet u okolicu.

A kad bi do toga izleta ipak došlo, jasno se osjećalo je li auto friško opran ili nije. Jer, kad bi čovjek sudjelovao u pranju vozila – kad bi mu ruke još ugodno trnule od trljanja, a leđa blago žigala od sagibanja – nekako mu se činilo da i auto ide bolje zato što je čist, i da je i putnik za tu glatku vožnju zaslužan. Nikad veza između čovjeka i auta nije bila tako čvrsta kao tada. I ne samo između čovjeka i auta nego i između čovjeka i svijeta: sasvim je logično što je Cvitan uočio kako se vlasniku, dok pere auto, otkriva sva ljepota života, pa čak i sav njegov smisao.

Ali to nije trajalo dugo, jer stvari su se mijenjale. Najprije su djeca malo poodrasla, pa se moglo njih zadužiti da operu auto, umjesto da se roditelji grbe oko krntije. A to je imalo i smisla, jer su djeca sve češće tražila ključeve auta, pa je bio i red da to nekako plate. A djeca su, dakako, bila djeca svojega doba, pa su brzo izračunala da im se mnogo više isplati odvesti auto u praonicu, jer ondje će momci obaviti stvar i brže i bolje, a neće biti ni tako strašno skupo. Tako su pomalo zavladale praonice i tako je nedjeljom sve teže bilo vidjeti obitelj gdje pere auto. Nije više na tom poslu bilo ni onakvih osamljenika kakav je onaj Cvitanov perač.

Dobro, reći će tkogod, svijet napreduje, to je logično. Ali, jesmo li svi skupa zapazili da smo tim napretkom i mnogo toga izgubili? Izgubili smo, ponajprije, ono zadovoljstvo koje se čovjeku javlja kad se vozi u autu koji je sam oprao. A drugo, izgubili smo i one trenutke nadahnuća i spoznaje kakve opisuje Cvitan u svojoj pjesmi.

Srećom, postoje ipak ljudi koji su i za te svari imali sluha. Vidim, naime, da se na tržištu pojavila sasvim nova vrsta usluge: to su praonice u kojima auto perete sami, po vlastitoj želji i ukusu, a praonici platite samo vodu i deterdžent. Ne znam kako vama, ali meni se to čini kao idealno rješenje, kao nešto što spašava ne samo jedan vid našega vozačkog života, nego i onu Cvitanovu pjesmu. Nisam još cijelu stvar iskušao, ali obećao sam sebi da ću to učiniti ovih dana, čim mi se auto još malo uprlja.